00385912303066

©2019 by Hrvatsko-austrijski trening centar za NLPt. Proudly created with Wix.com

EMDR  (Eye Movement Desenzitization Reprocessing)

– osnovne informacije

 

EMDR je naziv za tehniku koja će biti detaljnije opisana u tekstu koji slijedi, a isto tako se radi o cjelokupnoj terapijskoj metodi u čijem je središtu upravo navedena metoda.

 

NASTANAK

EMDR se nije, poput mnogih drugih pravaca, razvio iz neke druge metode. U svojoj knjizi ”EMDR- osnove i praksa” osnivačica metode Francine Shapiro (1998a, s.19ff) govori o svojem ”pronalaženju” EMDR-a.

Francine Shapiro znanstveno se bavila engleskom književnošću. 1979, dok je pripremala doktorsku dizertaciju na Sveučilištu u New Yorku, oboljela je od karcinoma, što ju je potaknulo na istraživanje povezanosti vanjskih čimbenika stresa i psihoimunoloških reakcija. Pohađala je seminare i radionice na kojima su se obrađivale metode za poboljšanje psihofizičkog dobrostanja, a kasnije je i sama organizirala radionice na temu stres-menadžmenta.

Nakon što je uspješno izliječena od raka, Francine Shapiro je temu svoje doktorske dizertacije prebacila u područje psihologije. Upravo u to vrijeme, kad je u proljeće 1987 bila u potrazi za temom za svoju dizertaciju, primijetila je, slučajno, da tijekom šetnje šumom nestaju opterećujuće misli, a njihovi negativni učinci se smanjuju. Pretpostavila je da je uzrok tome spontano brzo, dijagonalno pokretanje očiju (sakkadic movements), koje je primijetila kod sebe. Nakon toga je pokušala namjerno provoditi takve pokrete očiju dok se koncentrirala na opterećujuće misli. Kako je i to pokazalo sličan učinak, počela je eksperimentirati s induciranim pokretima očiju, prije svega na prijateljima. Njihov je zadatak bio da se koncentriraju na negativne misli i pripadne afekte, te slijediti očima pokrete prstiju. Ohrabrena pozitivnim učincima, tijekom slijedećih pola godina razvila je standardni postupak s uvodnim i završnim dijelom. Budući da su sudionici u njezinim eksperimentima često željeli raditi na strahovima, nazvala je svoj postupak Eye Movement desensitization”, EMD.

 

PRAKSA I DALJNJI RAZVOJ

 

U slijedećem razdoblju se pokazalo da kod mnogih smetnji i terapijskih situacija dosadašnji standardni protokol (procjena, desenzibilizacija, sidrenje) nije bio dostatan. Dodavale su se stavke koje su se odnosile na terapijski odnos, tjelesne osjećaje ili plan tretmana. Kliničke studije su pokazale da trajni uspjeh tretmana ne ovisi samo o desenzibilizaciji, već da je bitan čimbenik i kognitivna promjena. Iz tog razloga je proširena verzija metode Francine Shapiro nazvana ”Eye Movement Desensitization and Reprocessing” – EMDR.

Teorijska pozadina bila je promjena paradigme od jednostavnih objašnjenja na osnovi teorije učenja do koncepata asocijativnih neuralnih mreža i prorade informacija

Metoda je zaštićena pod nazivom EMDR™. U SAD-u izobrazbu organizira EMDR Institute, Inc. Istraživanja i izobrazbu organizira  i koordinira profesionalni tim EMDR terapeuta i terapeutkinja u okviru organizacije EMDR International Organisation, EMDRIA.

U ožujku 1990 Shapiro je zajedno s 36 kliničara provela prvi edukacijski seminar, a podatak iz 2002 govori da je tad bilo obrazovano više od 20 000 EMDR terapeuta.

U početku su mnogi skeptično gledali na EMDR, no s vremenom se to promijenilo uz pomoć empirijski dokazane učinkovitosti, te vremenske i financijske ekonomičnost. Gotovo da nema psihoterapijske metode čiji su klinički učinci tako detaljno istraživani kao što je to bio slučaj kod EMDR-a. Razvijeni su, i dalje se razvijaju, brojni protokoli prilagođeni pojedinačnim smetnjama, te sve više i skupinama pacijenata.

 

Teorijski modeli objašnjenja

Kako bi se objasnilo djelovanje EMDRa postavljeni su različiti teoretski modeli, koji su djelomično empirijski istraženi. Korištene paradigme odnose se na principe teorija učenja, koncepte prorade informacija i asocijativne neuralne mreže, prekidanje stereotipnih reakcija, učinak brzih pokreta očiju (saccadic eye movements) na neurofiziološke aktivnosti (Eschenroeder, 1997). Mnoge od tih postavki pružaju moguće objašnjenje učinka EMDRa, no moramo poći o d toga da do danas ne postoji jedinstvena znanstvena teorija koja objašnjava djelovanje EMDRa, koja bi bila u dovoljnoj mjeri empirijski i znanstveno potvrđena. Kao primjeri slijede neka od teorijskih objašnjenja:

 

AIP Model Fancine Shapiro      

 

Kao prvobitnu radnu hipotezu za objašnjenje učinka EMDR-a Shapiro je koristila model ubrzane prorade informacija (AIP- Accelerated Information Processing). Model polazi od toga da unutar zatvorenog fiziološkog sustava, koji na odgovarajući način prerađuje informacije, postoji stanje neurološke ravnoteže. Kod patoloških utjecaja kao što su traumatska iskustva, mijenjaju se neuralni elementi i kao posljedica toga je poremećena inače samostalna i automatska prorada informacija. Informacije koje su povezane s traumatskim iskustvom (afekti, kognicije i oblici ponašanja) ostaju neprorađeni, “zamrznuti”  (“frozen in time” ), tako da u svakom trenutku mogu biti aktivirani vanjskim ili unutarnjim podražajima, te izazvati PTSP simptome. Pomoću stimulacije tijekom EMDR seanse ponovo se aktivira prirodna prorada informacija tako da se disfunkcionalne informacije za kratko vrijeme mogu ponovo integrirati, što dovodi do razrješenja trauma i ponovne uspostave neuralne ravnoteže.

Shapiro pretpostavlja da su faktori koji aktiviraju proradu informacija slijedeći:

  • podjela pažnje na vanjski podražaj i sjećanje na traumu

  • promjena sinaptičkih potencijala putem neuralnih impulsa koje izaziva vanjska stimulacija

  • gašenje uvjetovane reakcije (dekondicioniranje) na osnovi reakcije opuštanja.

Ovaj model se zasniva na pretpostavci o postojanju tendencije psihe da sama sebe iscjeljuje, što se može usporediti sa zaraštanjem rana kod tjelesnih povrjeda.

 

Model usmjeravanja pažnje

 

Kod ovog modela naglasak je na tome da se klijent/ica istovremeno fokusira prema unutra – unutarnje slike, osjećaje itd., i na vanjsku stimulaciju.

Jedno od mogućih objašnjenja je utjecaj stalne promjene usmjeravanja pažnje klijenta/ice. Dok je u svakodnevnim proživljavanjima u potpunosti izložen/a navirućim sjećanjima, sad se nalazi u sigurnom okruženju terapijskog konteksta, što predstavlja kontrast u odnosu na sjećanje na traumu. Budući da u terapijskom settingu postoji mogućnost prekidanja sekvenci sjećanja, osoba je sve manje bespomoćno njima izložen/a i vraća kontrolu nad sobom.

 

Teorem teorije učenja

 

Za objašnjenje djelotvornosti EMDRa može se uzeti u obzir da se pacijenti/ce u okviru seansi opetovano i stalno suočavaju sa svojim traumatskim uspomenama, tako da može doći do habituacije uslijed izlaganja in sensu, kao i kod uobičajenih terapija suočavanja sa podražajima. Ovaj model pruža dobro objašnjenje za fiziološku reakciju opuštanja i smanjenje straha tijekom seanse. Za vrijeme pokreta očiju dolazi do fiziološke reakcije opuštanja, koja paradoksalno djeluje suprotno aktiviranih reakcijskih mehanizama koji izazivaju strah. Time nije moguće izazvati mehanizme reakcija koje se inače javljaju u svakodnevici.

 

Neurobiološki model

 

Ovaj model polazi od toga da doživljaj traume uslijed intenzivne stres-reakcije organizma dovodi do trajne promjene u ravnoteži hormona, u sustavu transmitera i fiziologiji centralnog živčanog sustava. EMDR ima za cilj poništiti te promjene i omogućiti normalno funkcioniranje uključenih centara u mozgu.

Jedno od objašnjenja polazi od toga da bilateralna stimulacija dovodi do sinhronizacije uzbuđenja i kočenja u obje hemisfere. Budući da one obavljaju različite zadatke i vjerojatno na različite načine prerađuju i pohranjuju informacije, trebalo bi doći do rasčlanjivanja “zaleđenih” sjećanja u njihove diferencirane dijelove-kognitivne, emocionalne i behavioralne komponente, što omogućuje novo pohranjivanje (usp. Galley & Hofmann, 1999). Nadalje se pretpostavlja da uslijed zadatka da se predoči slika i istovremene optičke stimulacije dolazi do kolizije i preopterećenosti vizualne radne memorije, što dovodi do nove prorade informacija.

 

INDIKACIJE

 

Shapiro(1989b) je u svojoj prvoj studiji  koja je proučavala učinkovitost EMDRa, radila sa skupinom klijenata koji su bolovali od PTSP-a. Do danas se može pronaći veći broj empirijskih studija koje se bave tom problematikom (Shapiro 1998a). No u međuvremenu se u kliničkoj praksi spektar korištenja EMDRa znatno proširio. Eschenroeder (1997), Shapiro (1998a) i Hofmann (1999) kao indikacije za korištenje EMDRa navode:

 

● PTSP kod odraslih

● PTSP kod djece

● Reakcije na akutnu traumu

● Ekstremna reakcija žalovanja

● Reakcija na teško oboljenje

● Jednostavne fobije (npr. fobija od pauka)

● Procesne fobije (npr. strah letenja u avionu)

● Panični poremećaj

● Prorada posljedica nesreća ili opekotina

● Seksualne disfunkcije

● Ovisnosti

● Disocijativne smetnje

 

EMDR je također moguće koristiti kao samopomoć, npr., kod problema sa spavanjem, za smanjenje stresa, opuštanje. Terapeuti mogu koristiti serije pokreta očiju nakon napornih seansi terapijskog rada, s ciljem prevencije sekundarne traumatizacije, u smislu psihohigijene (Shapiro 1998a).

             

EMDR se ne preporučuje kod:

 

● bolesti očiju (pokreti očiju)

● aktualnih psihotičnih simptoma

● organskih oboljenja mozga

● tjelesne slabosti

● smanjene ego-snage

● sekundarne dobiti uslijed oboljenja

● slabe motivacije za terapiju

Nadalje se ne preporuča raditi terapiju s akutno traumatiziranima, osim ukoliko to izričito ne traže, jer nakon traume može doći do remisije i prirodnim putem, bez terapije. U tom slučaju treba osobama ponuditi mogućnost za kontakt u slučaju potrebe.